Kreativne crtice i putositnice

Knjiga Književne okolice s podnaslovom Deset malih tekstova evocira kreativnost uvrštenih napisa koji su esejistički osmišljeni, a kompozicijski oslobođeni neke zadane forme koji tu meditativnu književnu šetnju nijansiranim odabirom tema pretvaraju u literarno nadahnuta viđenja. Prema žanrovskim kriterijima i mogućnostima ti su talentirani zapisi i proza (crtice!) i zanimljivo putopisno „landranje“ koje po dojmovima koje ostavlja i osebujnom prizvuku znakovito asocira na „ono nešto“ što bi se moglo prihvatiti kao književna asocijacija na „putositnice“: prisjećanje na putopis Antuna Nemčića (Putositnice, 1845).

Izd. DHK, Zagreb, 2024.

Knjiga Andrićevih putositnica donosi zanimljive tekstove o autorovim putovanjima (Zagreb, Budimpešta, (Slavonija), Sarajevska potraga za središnjim dijelom duše, U gradu gugutki i gelegunja), čitalačko-književne zapise u kojima se prigušeno polemički karakter ostvaruje feljtonističkim i gotovo zabavnim stilom (O „progonstvu“ i „povratku“ Alberta Camusa, Prilog konfliktu riječima, Obračuni s dušmaninom, Neodlučnost). Posebno se ističu dva napisa u kojima se autorov esejistički stil osmišljava u crtice biografskih zapisa: Ja sam gradski pisac, susreti s Matkom Peićem, Matko Peić (1923‒1999).

Ironijske nijanse u maestralnom opisu Matka Peića donose uvid u spisateljski odabir autora Stanka Andrića:

„Požega je u doba mog djetinjstva bila pravi grad, imala je ulicu Pod gradom i šetalište koje se zvalo Grad, u njoj su se jele čokolade proizvedene po licenci tvrtke Nestle’, vozilo se u fijakeru, igrao se tenis engleskim loptama, a gospođe koje su razgovarale njemački i francuski zimi su odlazile ne u Makarsku ili na Pelješac, nego u Egipat – tamo su se slikale pokraj sfinge, a ne pored magarca. U susjedstvu je živio Židov Blum, imenjak Joyceova junaka, koji je držao parfumeriju i proizvodio soda-vodu od koje su se pravili izvrsni špriceri. Bio je to šaljivac koji je u vrtu između crvenih i žutih ruža držao staklene kugle koje su došljake izobličivale i pretvarale u čudovišta.“

Dinamičko interpoliranje pripovjedača i autentičnog citiranja, humorističko-feljtonski aspekt doživljaja i meditativnih „podbadanja“ koje su osebujna, inspirativna aura izražena u Peićevim domišljatostima, pridonosi književnoj crtici koja se dosjetljivo oduhovila u Peićevoj literarnoj sintagmi: „Gledanje plus mašta“.

„Slušaj! Ako hoćeš pisati, moraš biti zdrav. Zato što je osnovni organ za pisanje – tijelo. Tijelo! Čovjek koji piše mora biti snažan, krupan, korpulentan. Mora biti kadar dugo sjediti. Vrebati satima. Kao što lovac vreba na fazana ili jarebicu. Zapamti ovo: velika je razlika između znati i osjećati. To je kao razlika između ginekologa i ljubavnika. Te se suprotnosti ne mogu pomiriti. Kažem ti, moraš biti zdrav. Jer – dug je put od bilješke do knjige.“

Autorov esejistički način razotkriva metaforu onoga što se nije moglo (ili htjelo!) obuhvatiti ovom knjigom. Stanko Andrić ovim svojim kreativnim crticama simbolički „proriče“ budućnost književnosti u ovom svijetu svekolikih katastrofa:

„Književnost današnjice je tekućina koja traga za međuprostorima; njezino je mjesto ono između; njezina sudbina veliko pomicanje na rubove.“